“Tajna Apokalipse” Gorana Ergovića dojmljiva je referencija na jedan od najpoznatijih, ali istodobno i najmističnijih tekstova svjetske književnosti – Otkrivenje. Dugačak je popis umjetnika koji su se kroz povijest nadahnjivali ovim proroštvom evanđelista Ivana, a među suvremenijim književnicima koji su se poduhvatili književnog tumačenja Apokalipse, svakako bi trebalo spomenuti i Tolkina. Ergovićev roman je doista višeslojan; s jedne strane uvjerljivo rekonstruira razna historijska razdoblja i razna “mjesta memorije” pod nebom Mediterana – dakle, u samoj kolijevci naše civilizacije – što bi bila obilježja dobrog povijesnog romana, a potom u svaku od epizoda uvodi protagoniste koji ulaze u misterij “artefakta” i tako vežu epizode u fabularnu cjelinu. I sam način pripovijedanja, stilistički zreo i čitljiv, karakterističan je za taj žanr, neovisno o količini podataka koja neprestano uvire u priču. Naravno, poseban sloj jest mistička ili religijska dimenzija Apokalipse.
Međutim, uza sve slojeve, “Tajna” je i svojevrsni “roman detekcije”, dakle potraga za ključem. Ovdje ne mislim nužno na spomenuti mistički ili religijski ključ Apokalipse, nego na ono sasvim obično čitateljsko pitanje – što će dalje biti? Kao kad se u krimiću, neovisno o etičkim implikacijama samog zločina, čitatelj pita: tko je ubojica, ili koji mu je motiv. Romani detekcije u pravilu nisu preopširni, jer čitatelj u mašti organizira pročitano i stvara određena očekivanja o nastavku radnje. Stoga će čitatelj koji uzme u ruku “Tajnu Apokalipse” uočiti da brojni likovi, mnoge paralelne perspektive, opširan i gust autorov tekst zasluženo traže potrebnu koncentraciju.
U svakom slučaju, radi se o doista primjernom – i literarno uvjerljivom – tipu literarne forenzike, ali i djelu koje traži specifičnog čitatelja; takav čitatelj ovaj roman, međutim, neće zaklopiti od početka do kraja.
Ratko Cvetnić, prof. povijesti umjetnosti i komparativne književnosti, voditelj razreda književnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU)